Početkom 1804. je sprečen antentat na Napoleona,a on je taj događaj iskoristio kao izgovor da se kruniše za cara. 2.12.1804. je krunisan u Bogorodičnoj katedrali u Parizu. Papa je blagoslovio krunu i kraljevske simbole, a Napoleon je sam sebe krunisao. Verovatno jedan od razloga zbog kojeg je hteo da postane car i njegovo veliko divljenje prema dinastiji Karolinga, pre svega što mu je jedan od uzora bio Karlo Veliki. U maju sledeće godine, u Milanu, se krunisao za kralja Italije.
Formirana je koalicija protiv njegove vlasti između Velike Britanije, Austrije i Rusije. Od Britanaca je 1805. doživeo težak poraz kod Trafalgara, gde je uništeno 2/3 francuske flote. Iskupio se pobedama kod Ulma i Austerlica kojima je izbacio Austriju iz rata. 1806. je pokorio Prusku, a najznačajnija pobeda je bila ona kod Jene. Posle pobedonosne bitke kod Frindlanda sa Rusijom je zaključio mir, a na tronove nemačkih država je postavio marionetske vođe. Zahtevao je kontinetalnu blokadu Velike Britanije i ekonomsko ignorisanje iste. Portugal se usprotivio, Španija ga je podržala i to je dovelo do rata na Iberijskom polusotrvu. Rat je bilo neisplativ za Napoleona, gubio je vojsku u porazima od vojvode od Velingtona kao i od Španske gerile. Ipak je zauzeo Madrid, ali sam taj rat je bio besmislen i nekoristan.
Rusija je zatim prekršila mir, i Napoleon je regrutovao između 450.000 i 600.000 vojnika. Zadavao je poraze koliko je mogao ruskoj vojsci koja je bila u neprestanom povlačenju, vukući francusku vojsku sve dublje u Rusiju. Ruska armija je palila sve što je mogla dok se povlačila i u francuskoj liniji su se pojavili problemi sa snabdevanjem. U prvih osam nedelja francuska vojska je prepolovljena, što od bolesti, što od manjih okršaja, dezertiranja i lošeg snabdevanja. U bici kod Borodina, Napoleon je prikupio 135.000 vojnika od kojih je 30.000 poginulo a rezultat je bila Pirova pobeda. Celokupni ruski gubici su bili veći od njegovih i on je smatrao da će to odlučiti rat. Nakon toga je umarširao u spaljenu Moskvu, očekujući skoru predaju. To se nije desilo. Počeo je povlačenje, a od silne armije koju je poveo u Rusiju, vratilo se samo 40.000 vojnika.
Formirana je nova koalicija protiv Napoleona koju su činile Rusija, Velika Britanija, Portugal, Španija i Pruska. 1813. je bila bitka kod Drezdena, u kojoj je Napoleon slavio veliku pobedu. Naime, francuski gubici su bili 30.000 a gubici koalicije čak 100.000. Švedska i Austrija se posle toga priključuju koaliciji i pobeđuju Napoleonovu duplo slabiju vojsku. On ostaje sa svega 130.000 vojnika naspram pola miliona koalicije. 1814. je pao Pariz, a Bonaparta je izgana na ostrvo Elba, sa kojeg je pobegao sledeće godine i ponovo preuzeo vlast u Francuskoj. Ubrzo je prikupio vojsku i ponovo zaratio. Izgubio je bitku kod Vaterloa 1815. Posle poraza je zatočen na ostrvu Sveta Jelena gde je i umro 5.maja.1821. a njegove poslednje reči su bile ,,vođa armije“.
Prethodno: Napoleon Bonaparta I deo
http://knjige.pravac.com/biografije/napoleon-bonaparta-79/
http://www.znanje.org/i/i26/06iv08/06iv082528/Biografija.htm